Daleko sam od stručnjaka za spoljnu politiku. Uglavnom sam fokusirana na kretanja kursa i kretanje Srbije. Al nekako se horror u Pakistanu potrefio sa mojim gledanjem četvrte sezone serijala Homeland. I tako gledam ja to. I mislim se, hvala ti Bože što sam rodjena u ovoj šugavoj Srbiji. Zamisli da me je sudbina bacila u Kabul, Peševar, Islamabad, Siriju, Irak, Iran. Danteov vodić kroz pakao mi iz tog ugla izgleda kao prospekt egzotičnog rizorta sa sedam zvezdica.
Evo šta mi se vrti po glavi:
Pucanje deci u glavu, uopšte tretirati decu kao legitimnu i direktnu metu (ne samo kao kolateralnu štetu) izvan je moje sposobnosti da ukapiram. Moždani sistem mi baguje. Navikla sam da sve ima neki limit, obruč iza kog se dalje ne može, čak i mržnja. Biće da sam se prevarila. I ne, ne mogu da prihvatim da je ovo neko ludilo. Malo je previše kolektivno i za neke tako ludake predobro organizovano.
Na vest o ovom hororu, srpski mediji (govorim pre svega o online jer mislim da se to mnogo vise prati) su reagovali manje više nezainteresovano. Tek poneka prevedena Rojtersova i AP lapidarna informacija. puna šupljina i nejasnoća. Zato je na naslovnici Blica tog dana ceo dan sevala gola kraljica splavova. Dakle, na stranu što urednici moraju da se dupeuvlače Vučiću. Al šta ih tačno sprečava da jednoj, za Vučića vrednosno neutralnoj a ogromnoj temi, pridju profesionalno? Zar je moguće da zločin ovih razmera pored njih prolazi ko pored turskog groblja? A u stvari, moguće je.
Dobar deo komentara čitalaca, ovde, svodio se na to da su Amerikanci u stvari krivi što se masakr dogodio. Kao oni su posejali seme zla i sad žanju plodove rada i bla, bla. I nije reč o bezubim, nepismenim i neinteligentnim osobama. Ovakve komentare slušam od ljudi sa dosta visokim školama, onima koji su završili “tall schools” što se ono zezaju na tviteru. E do tog momenta u stanju sam da ne plačem i suzu da ne pustim. Al ovde posustajem.
PS. Homeland jeste propagandica, al fenomenalno upakovana. Im kinda in love with Quinn.